Glazbeni instrumenti

[Hush]

Danas ima 3 ventila. Izrazito je transponirajući instrument in F. Zvučeći joj je opseg od H (kontra) do f2. Ako svira u violinskom ključu onda mu je zvuk za Č5 ni?e, a ako se pi?e u basovskom ključu onda je zvuk za Č4 vi?e.
Registri: duboki: od c-c1 ? svečani, rado se koristi za pedalne tonove pogotovo ako je udvostručen; srednji: od c1-g2 ? pijevni ? moguće su sve dinamike; visoki: od g2 ? c3 ? tendira ka ff.
Rog ima koničnu cijev ? ?to daje mek?i zvuk. Mekoći zvuka pridonosi i to ?to usnik nije tako plitak kao kod trube i trombona (zrak ulazi postepeno, nema eksplozije).
Kod roga se, pored otvorenih tonovi koji sačinjavaju prirodni niz, mogu izvesti i tonovi putem zatvaranja cijevi rukom. Takvi se tonovi nazivaju bouch? (bu??). Uvlačenjem desne ruke u cijev skraćuje se stupanj zraka pa je onda ton vi?i za ? stupnja. S druge je strane bouch? prigu?uje odnosno djeluje kao sordina. Bouch? tonovi imaju karakterističnu boju prigu?enih tonova. Bouch? se označava kri?ićem iznad note, a bez bouch?a stavljanjem kru?ića iznad note. Za ponovno otvoreno sviranje koriste se izrazi: talijanski: aperto; njemački offen (ofn), engleski open, francuski ouvert (uv?r).
Rog ima sordinu, ali se če?će koriste bouch? tonovi. Sordinu rabimo samo za pojedine specijalne efekte, jer bouch? mo?e dobiti dobar forte, tj. ima veći dinamski raspon, dok sordina ide do mp. ?elimo li izvesti forte bouch? to nazivamo cuivr? (metalno).
Bouch? su se tonovi uveli ba? zbog toga ?to je prirodni rog mogao svirati samo parcijale: c, g, c1, e1, g1, b1, c2, d2, e2, f2, g2, a2, b2, h2, c3.
Od c1-g2 je pijevni registar.
Bouch? su tonovi mek?i.
Rog je napokon potpuno usavr?en pronalaskom mehanike s ventilima početkom 19. stoljeća. No s obzirom da rog ima dugačku cijev - ventili su dulji pa trileri ne ispadaju dobro. Najbolji su oni iz parcijalnog niza koji se rade samo usnicama.
Iako rog mo?e izvesti dosta brzu artikulaciju ne dosti?e trubu u dvostruko i trostrukom jeziku. Dosta se često upotrebljava glissando koji prođe preko svih parcijala.
Da bi se dobio ff podigne se lijevak u zrak ? campana in aria.
Rogovi su trbuh orkestra. Ako se izvodi ?iroki slog dijelimo ih tako da 1. i 3. izvode visoke tonove, a 2. i 4. niske. Tako ne trebaju brzo mijenjati registre. Ukoliko se izvode vrlo visoki ili vrlo duboki tonovi onda ih svira nekoliko unisono.
Iako je rog u znatnoj mjeri virtuozan instrument najbolje zvuče oni tonovi koji se mogu izvesti i na prirodnom rogu.
U sastavu simfonijskog orkestra standardan je sastav od 4 roga. Oni slu?e kao vezivno tkivo između s jedne strane drvenih puhača, koji su po volumenu ne?to slabiji od rogova, i s druge strane, tzv. te?kog lima (trube i tromboni) koji su po volumenu sna?niji.

[Hush]

Opseg mu je od E-c2. (Uključujući i pedalne tonove: od Des1-f2, tj. vi?e od 4 oktave ?to je naj?iri tonski opseg među puhačkim instrumentima). Misli se na tzv. tenor-trombon čiji je pedalni ton B1 (B kontra). Iako je to instrument in B ne tretira se kao transponirajući. Na njemu nisu izvr?ene neke bitnije promjene u tehničkom pogledu od srednjeg vijeka na ovamo. Specifičnost mu je u povlačku (cug). On ima istu funkciju koju kod truba i rogova imaju ventili ? mijenja se pedalni ton. Trombon ima 7 pozicija. Ako je cug potpuno uvučen onda je to 1. pozicija. Postepenim se izvlačenjem dobiva 2. pozicija ? zvuči ? tona ni?e. Tako sve do 7. pozicije koja daje isti zbroj kao 3 ventila kod trube, tj. povećanu kvartu.
Notira se u bas, tenor (c1 na 4. crti) i rjeđe violinskom ključu.
Budući da trombon ima relativno dugačku cijev, a i usnik mu je dosta krupan, normalno je da su te?e artikulacije; moguće je izvoditi i dvostruki i trostruki jezik i brzi staccato, ali te?e nego na trubi.
U duhu instrumenta nije legato nego blagi portato i to upravo zbog funkcije povlačka. Savr?eni je legato moguć između 2 susjeda parcijala (alikvotna tona) u istoj poziciji. (Lak?e ih je izvesti uzlazno.)
(Trileri su mogući jedino na 2 susjedna visoka parcijala (u sekundama) u istoj poziciji.)
Odličan je glissando koji se mo?e izvesti u rasponu od P4 (prati se isti parcijal kroz sve pozicije). (Osim s povlačkom moguće ga je dobiti i usnicama ? to su parcijali iste pozicije.)
Osnovni ton b je sjajne kvalitete. U niskom registru (od E) pa do srednje visokog registra (g1) ton trombona je ujednačen, homogen i prikladan za sve dinamike. Dalje je sve jači ton. U dubokom registru (od E-f) mo?e se dobiti krasan pianissimo.
Kao i kod truba koriste se sordine. I efekt je isti.
Zbog duljine cijevi trombon tro?i vi?e zraka nego rog ili trube.
U simfonijskom orkestru javlja se u postavi a tre, obično s dodanom trubom kao bas.
Postoje i tzv. ventil-trombon koji ima i ventile i povlačke. Upotrebljava se samo u jazz glazbi. Ventili mu omogućavaju veću virtuoznost, ali se gubi na karakterističnoj boji tona.
?Rupa? (?mrtva zona?) od B1-E upotpunjava se upotrebom bas trombona in F s opsegom do g1.
* ?Mrva zona? nastaje zbog tona ?to je najvi?i prvi alikvotni ton B1, a najni?i 2. alikvotni ton E. (Prvim se alikvotnim tonom naziva 1. proizvedeni ton; 2. je alikvotni ton za Č8 vi?e; 3. jo? za Č5 vi?e; 4. za jo? Č4 vi?e; 5. za jo? v3 vi?e; 6. za jo? m3 vi?e itd.)
U nastavku slijedi niz od 12 alikvotnih tonova prve i sedme pozicije povlačka na tenor-trombonu:
pozicija: alikvotni ton
1 / 2 / 3 / 4 / 5 / 6 / 7 / 8 / 9 / 10 / 11 / 12 /
1. B1/ B/ f/ b/ d1 / f1/ as1/ b1/ c2 / d2 / es2/ f2 /
7. / E1/ E/ H/ e/ gis/ h/ d1/ e1/ fis1/ gis1/ a1 / h1/
Tenor i bas trombon mogu se kombinirati u jednom instrumentu, a regulacija se obavlja aktiviranjem dodatne cijevi i dodavanjem tzv. ?kvartnog ventila? (F-ventila) na tenor-trombon čime se sni?ava njegov opseg za Č4 (2 1/2 stupnja). I na taj se način mo?e izvesti 5 tonova ?mrtve zone? (H1, C, Cis, D, Es). Ta se varijanta tenor-trombona naziva tenorbas-trombon. U orkestru se, u pravilu, nalazi bar jedan takav instrument, uz 2 obična tenor-trombona.

Gotovo u cijelom rasponu zvučnost instrumenta je vrlo ujednačena. Čak i najdublji registar, koji čine pedalni tonovi (do B1) trombon posjeduje snagu i masivnost zvuka, karakterističnu metalnu boju s jakim privukom alikvota, kao i ozbiljan, strog, svečan izraz. U dubokom (E-f) i srednjem registru (fis-f1) ova obilje?ja dolaze do punog izra?aja, naročito u forteu, koji je za trombon vi?e tipičan od tihog sviranja. Neusporediv je zvuk trombona u dugim, akcentiranim, krupnim tonovima, izrazitim skokovima, u maksimalnoj dinamici; u izlaganju tema svečano-zborskog karaktera (R. Wagner: uvertira operi Tannh?user). Tromboni dobivaju i nagla?eno patetičan prizvuk, ponekad uzvi?ena, tragična i potresna izraza (P. Čajkovski: ?esta simfonija u h-molu, 1. stavak). Ponekad trombon mo?e djelovati i komično-podsmje?ljivo ili groteksno (Z. Kodaly: Borba i poraz Napoleona iz suite Hari Jano?). U svom visokom registru (od fis1) trombon zvuči iznimno svijetlo i sna?no; a ako se ton ne forsira, mek?e i punije od zvuka trube na istoj visini. (R. Strauss: simfonijska pjesma Tako je govorio Zarathustra) U tom registru trombon katkad izla?e raspjevanije teme, mek?e u zvuku i izrazu (M. Ravel: balet Bolero).
Akordi se često udru?uju i u akorde i zvuče iznimno moćno u forteu.
Trombon je instrument vrlo velikih dinamičkih raspona. Stoga i kod njega primjena sordine ima za cilj prvenstveno primjenu tonske boje ili izraza.

Alt-trombon in Es se koristi doista rijetko, uglavnom za razdoblja pretklasike i klasike.

[Hush]

Pripada porodici rogova. Ima koničnu cijev. Postoje tube različitih veličina i ?timunga. Najče?ća je bas-tuba in F s opsegom od (C1) F1-g1 (a1). (pedalni tonovi od D1-F1)
Tuba ima obično 4 ventila: I ? 1; II ? ?; III ? 1 ?; IV ? 2 ?.
Četvrti ventil sni?ava cijeli alikvotni niz tonova za Č4; a kombinirana upotreba svih ventila postupno sni?ava cijeli alikvotni niz do v7.
Registri: duboki: F1-c ? pp; srednji: c-c1 ? p-f; visoki: c1-g1 ? fff.
U dubokom i srednjem registru usnice su uglavnom opu?tene, dok se u srednjem počinju zatezati. Zvuk tube od Ges do f, pa čak i do f1 po punoći je i zaobljenosti najsrodniji horni, samo je za ti?i. U f i ff dinamici postaje tvrd i tup.
Tuba zahtijeva jako puno zraka pa stoga nije prirodno da se pi?e dugački legato. Nekad se i na duljim notnim vrijednostima di?e na svakoj dobi.
Ipak, tuba nije tako nespretan instrument kao ?to bi se moglo pretpostaviti. Ona mo?e izvoditi i ?esnaestinske figuracije, a iznenađujuće su dobri skokovi do oktave i trileri. Za nju su vrlo tipični non-legato i tenuto.
Često se koristi i visoka tuba (B1-b1). Visoka tuba (tenor-tuba) obično je ugođena in B s pedalnim (osnovnim) tonom B1.
Postoje i vrlo visoke tube, tzv. Wagner-tube koje čine prirodni prijelaz (unutar porodice) između bas-tube in F i rogova in F.
I tuba mo?e svirati sa sordinom.

[Hush]

TIMPANI

Timpani su membranofoni tip udaraljki kod kojih zvuk nastaje titranjem opne ili membrane. Spadaju u udaraljke određene visine tona koja ovisi o veličini kotla i napetosti membrane. Membrana se izrađuje od ko?e ili plastike i napinje vijcima, a tonovi se ugađaju zakretanjem kotla ili pedalnim mehanizmom. Udaraju se palicama, a katkada i rukama. Mjestom i načinom udara mo?e se utjecati na kvalitetu i duljinu trajanja te boju zvuka.
Osnovni sastojci timpana su kotao ? u ulozi rezonatora i opna (membrana) ? kao izvor zvuka; postolje na kojem počiva kotao, obruč na kojem je razapeta opna i mehanizam kojim se mijenja napetost opne, kako bi ona davala tonove određene i različite visine. Zvuk se proizvodi udarom o opni ? palicama.
S obzirom na vrstu mehanizma kojim se opna raste?e (tj. ugađa navi?e) ili otpu?ta (ugađa nani?e) razlikujemo pojedine konstrukcije timpana.
1. Najstariji je tip manualni timpan ili timpan s vijcima kojima se ugađa visina tona. Vijci su postavljeni svuda unaokolo kotla du? obruča. (Pobolj?ana varijanta ovog tipa umjesto vijaka ima jednu ručku pomoću koje se zate?e opna.)
2. Drugi je tip rotarni timpan. Kod njega se ugađanje obavlja vrtnjom cijelog kotla na jednoj osovini postolja.
3. Treći, najsuvremeniji tip je tzv. pedalni timpan. Kod njega se ugađanje obavlja pritiskom noge na jedan pedal.

(S obzirom da su suvremeni timpani prejaki pri izvođenju skladbi za manji orkestralni sastav, npr. Haydna, Mozarta, Bacha koriste se stariji tipovi timpana.)
U klasici se koristi 1 par timpana uglavnom na?timan u odnosu T (tonika) ? D (dominanta); a od kasnog romantizma 4 timpana, bilo kako na?timana.
O rastezljivosti zvučnog dijela opne ovisi i tonski opseg timpana. Opna ima gornju granicu rastezljivosti nakon čega puca. Zbog toga je maksimalan tonski opseg timpana jedna oktava; a realan seksta ili čak samo kvinta.
Dvije osnovne veličine predstavljaju tzv. veliki i mali koncertni timpan sa sljedećim dimenzijama i tonskim opsegom:
- veliki ? presjek opne: 71, 5 cm (76,5 cm); opseg: F ? d (Es ? es)
- mali ? presjek opne: 64, 5 cm (69 cm); opseg: A ? fis (a)

Uz ove dvije veličine, koje su redovito zastupljene u orkestru često se jo? koriste: duboki D timpan (bas ? timpan) i visoki A timpan.
Duboki D ? presjek opne: 81, 5 cm; opseg: D ? B (d)
Visoki A ? presjek opne: 56 cm; opseg (A) c ? c1

Za neke posebne efekte ponekad je u upotrebi i tzv. oktav-timpan. Presjek opne mu je ili 40 cm s opsegom f ? f1 ili 36 cm s opsegom a-a1.
Timpane najbolje zvuče u mf dinamici i u srednjem registru. Svira se palicama od filca (flanela). Za mek?i ton se koristi glavica od spu?ve, a za ff glavica od pluta ili čak drveta.
Normalno mjesto za udar palicom je na ? puta između ruba i centra. Obično se svira tako da se 2 ruke izmjenjuju. Da bi se ton skratio stavi se ruka na opnu čime se zaustavlja njeno treperenje. To se označava staccatom ili natpisom secco ( tal. = suh).
Ton udaren u forteu odzvanja od 3 ? 5 sekundi, ovisno o veličini timpana. Du?i se tonovi izvode tremolom, tj. naizmjeničnim dvjema palicama. To se naziva i virbl (njem. Wirbel = dobovanje).
Tremolo se označava:
a) oznakom za triler (tr)
b) istom oznakom uz dodatak vijugave linije
c) vi?estrukim precrtavanjem vratova kao kod gudačkog tremola.

Tremolo se izvodi na istom tonu ali je tijekom izvođenja moguće postupno mijenjati visinu tona u vidu glissanda i to isključivo pomoću pedala. Glissando se mo?e izvesti i na odzvuku pojedinog udarca. Tad je bolji uzlazni glissando koji se posti?e zatezanjem opne neposredno nakon udara. (Tada jedna ruka vrti kotao.) Ovaj se glissando mo?e izvesti i na rotarnom, obrtnom timpanu.
Ton se mo?e prigu?iti stavljanjem komada tkanine na opnu, ton je tamniji i tup. (Oznaka za ovaj postupak je coperti (tal. = pokriveni) ili sordi (tal. = gluhi, prigu?eni). Skidanje tkanine označava se aperti (tal. = otvoreni, otkriveni).
Za postizanje maksimalne snage, mo?e se propisati udvojeni udar sviranjem odjednom, s obje palice na istom timpanu.
Timpani se notiraju u bas ? ključu.

[Hush]

Ima izgled valjka. Omotač je najče?će od drveta. Oba su otvora pokrivena zategnutom telećom ko?om ili plastikom. Opne se zate?u preko obruča pomoću zateznog prstena s vijcima. Time se mijenja i boja zvuka. (Napetija ko?a da je prodorniji zvuk i bratno.) Veliki bubanj nema zvuk određene visine. Palica za veliki bubanj ima loptastu glavu od filca. Veća je i te?a od one za timpane. Za tremolo se koristi i palica s dvije glave (s loptastom glavom na oba kraja).
Pri sviranju se veliki bubanj postavlja u uspravan polo?aj oslonjen na kratke no?ice ili posebne noge. (U simfonijskom orkestru veliki bubanj stoji na posebnom stalku. U rock ili jazz sastavima te zabavnim orkestrima, veliki bubanj stoji na podu i dara se nogom, posredstvom pedale.) Udar se vr?i bočno i to samo po desnoj opni. Zvuk mu je izuzetno sna?an. ?eli li se zvuk skratiti potrebno je zaustaviti treperenjem obiju opni.
Notira se na jednoj crti, samo ritmički. U Europu je do?ao s Istoka, preko turske vojne glazbe.
U drugoj se polovici 18. stoljeća koristi u djelima s istočnjačkom tematikom. Redovan je instrument u velikom romantičarskom orkestru a također ga redovno nalazimo u vojnoj glazbi. U dana?njim zabavno ? glazbenim sastavima izvođač za udara u veliki bubanj koristi mehaniziran, pedalnu palicu. Pritiskom noge na pedal, palica se pokreće kao poluga s oprugom i udara.

[Hush]

Oblik mu je jednak obliku velikog bubnja. Valjak je razmjerno plitak; omotač mu je najče?će od metala, a na njegovim otvorenim stranama razapete su dvije opne od ko?e, pomoću obruča s vijcima.
Mali bubanj le?i na postolju vodoravno, pa se po njemu odozgo udara. Ima vi?i zvuk od velikog bubnja.
Palice su mu izrađene od drveta, sa sitnom glavicom; udarac njima daje o?triji zvuk. Preko donje opne razapeto je nekoliko srebrnih ili bakrenih ?ica. Treperenje opne prenosi se i na njih ?to doprinosi ?umnom i svijetlom zvuku. Njihovim se otklanjanjem posti?e tamniji i tuplji zvuk. U sviranju se najče?će koriste obje palice (drvenog vrha), ali i metlice, koje povlačenjem po ko?i daju karakterističan ?um. Tipični za ovaj instrument jesu nagla?eni udari palicama s dvo-, tro-, ili četverostrukim predudarom. Ako se ravnomjerno ponavlja ističu mar?evsko obilje?je glazbe. Stoga se i koristi u vojnoj glazbi.
Zahvaljujući o?trom i preciznom zvučanju slu?i i za izlaganje slo?enijih ritmičkih motiva i pratećih obrazaca. I tad se koristi za ritam mar?a, ali i za ritam nekog plesa npr. u baletu Bolero Maurice Ravela.
Koristi se i za tremolo (virbl). Tada svaka palica udara opnu barem po 2 puta prije nego je druga smijeni. Drugi udar proističe iz elastičnog odskoka palice nakon prvog udara.
Notira se ritmički na jednoj crti.

[Hush]

Oblikom je sličan malom bunju. Tijelo mu je dulje od njegova i nema napetih ?ica uz donju membranu. Izrađuje se u nekoliko veličina, kojima se pribli?no mo?e odrediti visina zvuka. Tom-tomovi se rabe u skupinama, obično po dva, različitih promjera. Ostavljaju se na stalak, koji, kada je riječ o manjim sastavima, stoji na velikom bubnju.