Go Back   Rumski Forum > Aktivnosti > Tutorijali

Tutorijali Mala skola upotrebe hardvera i softvera, tehnika snimanja vokala, gitara i bubnjeva, koriscenje VST instrumenata i semplova...... forum obuhvata razlicite nivoe znanja

Reply
Thread Tools Display Modes
Unread 11-06-2007, 01:16 AM   #1
Hush
Member
 
Hush's Avatar
 
Join Date: Mar 2006
Posts: 55
Thanks: 0
Thanked 0 Times in 0 Posts
Default Glazbeni instrumenti

pozdrav svima,
evo citam jedan topic o instrumentaciji pa bi mozda zgodno bilo da se malo nadovezem i podijelim s vama neke tekstove u kojima se vise opisuju sami instrumenti i neke njihove osnovne znacajke..
naravno instrumenti simfonijskog orkestra..

pa da krenemo..
__________________
- Sve je u redu, kolega... Samo sam došao po svog psa...

Last edited by Hush; 11-06-2007 at 01:54 AM.
Hush is offline   Reply With Quote
Unread 11-06-2007, 01:17 AM   #2
Hush
Member
 
Hush's Avatar
 
Join Date: Mar 2006
Posts: 55
Thanks: 0
Thanked 0 Times in 0 Posts
Default Klasifikacija Instrumenata

ŽIČANI (KORDOFONI) dijele se prema načinu pokretanja žice na treperenje
- GUDAČKI: violina, viola, violoncello, kontrabas
- TRZALAČKI: harfa, gitara, mandolina, tamburica, benjo, balalajka, bandura, čembalo (žice se trzale
percima)
- PERKUTIVNI (cimbal, klavir) (žice se udaraju mekim čekićima ili palicama)


PUHAČKI (AEROFONI) grupiraju se prema materijalu od kojeg su načinjeni ili konstrukciji, izvođačko- tehničkim i tonskim svojstvima
- DRVENI: flauta, mala flauta ili piccolo, oboa, engleski rog, klarinet, bas klarinet, fagot, kontra-fagot,
saksofon
- METALNI: truba+ (čašasti usnik) ili tromba ili trompeta, horna* (ljevkasti usnik) ili (francuski) rog,
trombon+ ili pozauna, tuba*
+ = čašasti usnik; * = ljevkasti usnik


UDARALJKE – postoje dvije podijele; prva podjela ovisi o materijalu od kojeg su građene, a druga o tome da li daju zvuk određene (mogu mijenjati ton) ili neodređene visine (uvijek proizvode isti ton i služe samo za davanje ritma)
I – OD MATERIJALA
a) OPNOZVUČNI (MEMBRANOFONI) – kod kojih treperi razapeta opna (membrana) od kože ili
sličnog materijala:
timpani i sve vrste bubnjeva: veliki i mali bubanj (doboš), tamburin, bongas, kongas, tom-tom
b) METALOZVUČNI (METALOFONI) – kod kojih zvuči raznoliko uobličen metal (cijevi, pločice,
žice):
zvona, zvončići (Glockenspiel), čelesta(celesta), tubofon, vibrafon, gong, cimbal, klavir, činele ili
piatti, trokutić ili triangl, tam-tam, daire ili def
c) DRVOZVUČNI (KSILOFONI) – gdje treperi drvo, također različitog oblika (pločice, školjke,
štapovi):
ksilofon, marimba, kastanjete, drveni doboš, marakas (šuškalica), (claves) klaves ili štapići, guiro

II – OVISNO O TOME DA LI DAJU ZVUK (O) ODREĐENE ILI (N) NEODREĐENE VISINE:
a) ODREĐENE VISINE: timpani, zvona, zvončići (Glockenspiel), čelesta, tubofon, vibrafon, gong,
cimbal, klavir, ksilofon, marimba
b) NEODREĐENE VISINE: sve vrste bubnjeva: veliki i mali bubanj (doboš), tamburin, bongas,
kongas, tom-tom, činele (piatti), triangl (trokutić), tam-tam, daire ili def, kastanjete, drveni doboš,
marakas (šuškalica), klaves (štapići), guiro
__________________
- Sve je u redu, kolega... Samo sam došao po svog psa...
Hush is offline   Reply With Quote
Unread 11-06-2007, 01:19 AM   #3
Hush
Member
 
Hush's Avatar
 
Join Date: Mar 2006
Posts: 55
Thanks: 0
Thanked 0 Times in 0 Posts
Default ŽiČani Instrumenti

Žičanim je instrumentima zajedničko posjedovanje rezonatora (u obliku kutije ili ploče) i ovisnost visine tona od pojedinih osobina žice. Za tu ovisnost vrijede sljedeća pravila:
- viši zvuk na staje ako je žica: a) kraća, b) tanja, c) lakša, d) zategnutija



GUDAČKI



Gudačka grupa instrumenata je najuniverzalnija u orkestru, stoga i čini njegovu bazu. Odlikuje se izuzetnom homogenošću unutar kompletnog opsega, svira bez zamora i posjeduje sve dinamičke nijanse. Visinu tona određuje tehnika lijeve ruke. Spuštanjem prstiju na žicu dobivamo njeno skraćivanje – dakle viši ton.
Kod svakog instrumenta razlikujemo 3 bitna elementa:
1.ORIGINATOR - gudalo, tj. faktor koji proizvodi ton;
2. VIBRATOR – žica koja skraćivanjem mijenja visinu tona;
3. REZONATOR – tijelo

Gudački prstomet je drugačiji od klavirskog: palac je izvan dodira žica, on stabilizira pokrete ruke i podržava instrument. Kažiprst se smatra prvim prstom, srednji – drugim, prstenjak – trećim i mali prst – četvrtim. (Prstomet se obilježava arapskim brojevima.) Ako prsti ne dodiruju žicu ona zvuči kao prazna, slobodna, što se označava nulom.
Kod tehnike lijeve ruke gudača važnu ulogu igra pojam pozicije (položaja), tj. njenih mogućih položaja u odnosu na žice. (Pozicije se označavaju rimskim brojevima.) Kao prva pozicija smatra se položaj u kojem prvi prst zahvaća stupanj iznad osnovnog tona žice (tj. onog koji zvuči kad je prazna), dok ostali prsti dolaze redom na stupnjeve koji slijede. Tu se podrazumijeva i mogućnost izvođenja kromatskih varijanti stupnjeva na tzv. polupozicijama. Druga pozicija je ona u kojoj je prvi prst leži na drugom stupnju iznad tona prazne žice.
(Primjer za I poziciju: ako je riječ o tonovima koji se nalaze na žici a1 onda ispod ili iznad tona a1 pišemo nulu (0 je oznaka za praznu žicu), ispod tona h1 pišemo broj 1 (tj. sviramo ga prvim prstom), ispod tona c2 pišemo broj 2 (tj. sviramo ga drugim prstom), ispod tona d2 pišemo broj 3 (tj. sviramo ga trećim prstom), a ispod tona e2 pišemo ton 4 (tj. sviramo ga četvrtim prstom).)
I
a1 h1 c2 d2 e2
0 1 2 3 4
(Primjer za II poziciju: ako je riječ o tonovima koji se nalaze na žici a1 onda ispod tona c2 pišemo broj 1 (tj. sviramo ga prvim prstom), ispod tona d2 pišemo broj 2 (tj. sviramo ga drugim prstom), ispod tona e2 pišemo broj 3 (tj. sviramo ga trećim prstom), ispod tona f2 pišemo broj 4 (tj. sviramo ga četvrtim prstom).)
II
c2 d2 e2 f2
1 2 3 4
Gudači mogu svirati i višeglasje, uglavnom dvoglasje. Najbolje zvuče sekste i terce.

Na svakom dužem tonu upotrebljava se VIBRATO. To je postupak pri kojem se prst giba lijevo i desno na jagodici u pravcu dužine žice. Njime se postiže oživljavanje tona. Njegova brzina varira u skladu sa specifičnim zahtjevima glazbe. Obično se duge note vibriraju duljim vibratom, a kratke kraćim. U klasičnoj se glazbi vibrato ne bilježi. Ukoliko ipak treba bilježiti onda znak za vibrato izgleda poput valova (širih za dugi vibrato, a užih za kraći).

Desna ruka određuje artikulaciju (oblikovanje). Najviše se svira gudalom koje se drži između palca i prstiju desne ruke. Gudalo se uglavnom vuče na 1/2 puta između hvataljke i konjića.
Gornji kraj gudala je uzak i šiljat i naziva se vrh, dok je na donjem, širem kraju smještena pokretljiva žabica. Usporedo sa štapom (od 75 cm) između vrha i žabice razapete su strune načinjene od dlaka iz konjskog repa. Strune se zatežu ručicom (iza žabice, na samo kraju štapa). Strune se premazuju kolofonijem – vrstom ljepljive smole koja poboljšava njihovo prianjanje uz žicu i izazivanje njenog treperenja.
Moguća su 2 osnovna poteza gudalom:
V - od vrha prema žabici – ton je tiši (p)
Π - od žabice prema vrhu – ton je jači i energičniji (jer je pritisak na žicu donjim krajem gudala snažniji od pritiska
vrhom, budući da se ruka nalazi na žabici, pa je tu i prijenos njene energije neposredniji)

Sve note pod lukom izvode se na jedna potez (smjer) gudala. Nježniji se ton dobiva ako se gudalo vuče preko žice iznad hvataljke. Taj se potez gudala naziva SUL TASTO (tasto tal. = hvataljka). Rezak, šuštav ton se dobiva kad se gudalo vuče blizu konjića. Taj se potez naziva SUL PONTICELLO (sul ponticello tal. = na mostiću).

* Dijelovi tijela gudačkog glazbala:
- hvataljka – (crna) daščice od tvrdog, abonosovog drva nalijepljena na vrat;
- vrat (24 cm) – pričvršćen za tijelo na njegovoj gornjoj, užoj strani
- glava – nastavlja se na gornji kraj vrata, malo je povijena unazad
- puž – završetak glave (tj. vrata)
- vijci (čivije) - nalaze se na bokovima glave u rupicama; služe za zatezanje žica
- sedlo – (na vrhu vrata, između hvataljke i glave) prag koji udaljava žice (koje su preko njega zategnute)
od hvataljke
- konjić (mostić) - daščica od javorovine podignuta na sredini tijela; na njemu su usječena 4 proreza
kroz koje se provuku žice; nožice mostića naliježu na glasnjaču (gornji dio tijela) u
prostoru između 2 poreza na njoj koji imaju oblik slova f, a nazivaju se oduške, jer
omogućavaju širenje zvučnih treperenja iz unutrašnjosti tijela
- držač žica (kordar)– obično je abonosa; na gornjem, širem kraju usječena su 4 proreza – oblika najčešće
sličnog izvrnutoj ključanici – kroz koje se žice provuku i zakače svojim donjim
krajem. Taj kraj žica često sadrži posebni mali mehanizam pomoću čijeg se zavrtanja
može ispravljati štimanje žice, pa se i zove fajnštimer (njemački Feinstimmer)
- duša (prema talijanskom anima)– samo kod violine – valjkasti drveni stubić, promjera 6 mm, kojim su
spojeni glasnjača i dno (donja površina) tijela. Njegova je osnovna uloga da treperenje glasnjače
neposrednije prenosi na dno, ali također i da pojačava otpor glasnjače u odnosu na pritisak napetih žica,
kao i pritisak gudala.


__________________
- Sve je u redu, kolega... Samo sam došao po svog psa...
Hush is offline   Reply With Quote
Unread 11-06-2007, 01:20 AM   #4
Hush
Member
 
Hush's Avatar
 
Join Date: Mar 2006
Posts: 55
Thanks: 0
Thanked 0 Times in 0 Posts
Default Artikulacija Gudaca1

Gudalo osim što proizvodi ton ima i zadatak da ga oblikujeartikulira. Artikulacija se postiže raznovrsnim pokretima gudala. Najšire gledano potezi gudala mogu se svrstati u 3 grupe: tzv. ležeće, skačuće i bacane.
1. Pri izvođenju ležećih poteza gudalo se ne podiže sa žice.
2. Kod skačućih poteza gudalo više ili manje poskakuje na žici.
3. Kod bacanih se poteza gudalo bačeno na žicu odbija i ponovno vraća, obično više puta uzastopno,
uslijed sudara 2 elastična tijela.

1. U ležeće poteze spadaju: legato, détaché (čita se: detašé), martelato ili louré (čita se: luré) poznat i pod
imenom portamento.
a) Legato je potez u kojem se neprekidnim kretanjem gudala u jednom smjeru izvodi veći broj
tonova. Označava se lukom iznad tonova.
b) Détaché (franc. = odvojeno) je potez koji podrazumijeva da se svaki ton proizvodi zasebnim
potezom, tako da se i čuju kao odvojeni, ali se između njih zvuk uistinu ne prekida, jer gudalo ne
napušta žicu, niti zastaje na njoj. Za détaché ne postoji nikakva oznaka nad notama; dakle
nedostatak oznake podrazumijeva ovaj potez gudalom.
Ovisno od toga koliki se dio gudala koristi pri ovim potezima razlikuju se:
1) veliki détaché – u širokom potezu, cijelom dužinom gudala, pogodan za duže tonove i snažnu zvučnost;
2) srednji détaché – kod kojeg se u bilo kojem stupnju dinamike i obično pri kraćim tonovima gudalo kreće za
otprilike polovicu svoje dužine
3) mali détaché – u kratkim potezima, gornjom polovicom ili pri samom vrhu gudala, podesan za vrlo brzo
nizanje tonova (najčešće jednakog trajanja); redovito u tihom zvuku

c) Martelato (talijanski martello = čekić) – je potez kojim se dobivaju kratki i odsječno razdvojeni tonovi
u jačoj dinamici. Oznaka za njega je niz uspravnih klinčića (') iznad ili ispod note. Pri njegovu se
izvođenju zvuk prekida jer se gudalo za trenutak zaustavlja između 2 tona ostajući na žici. (Zvuk se
prekida jer zaustavljeno gudalo djeluje kao svojevrstan prigušivač.)
d) Louré (čita se: luré) ili portamento je svojevrsni «otežani legato». Njegova se izražajnost ostvaruje
izvjesnim podvlačenjem svakog pojedinog tona pod zajedničkim lukom. Označava se
kombinacijom točke i crtice iznad nota.
__________________
- Sve je u redu, kolega... Samo sam došao po svog psa...
Hush is offline   Reply With Quote
Unread 11-06-2007, 01:21 AM   #5
Hush
Member
 
Hush's Avatar
 
Join Date: Mar 2006
Posts: 55
Thanks: 0
Thanked 0 Times in 0 Posts
Default Artikulacija Gudaca 2

2. Skačućim se potezima praktično najčešće ostvaruju kratki tonovi. Među njima najveću primjernu
imaju: spiccato (čita se: spikato) i staccato.
a) Spiccato (tal. spiccare = otrgnuti, odsjeći) je potez u kojem gudalo lako i po potrebi veoma brzo odskače
na žici, obično negdje na sredini struna. Svaka se niza izvodi posebnim potezom, tj svaka se nota
izvodi vučenjem gudala u novom smjeru. Najbolje zvuči pri tihom zvuku. Označava se točkicama iznad
note. (To je oznaka staccata.)
b) Staccato predstavlja izuzetno težak potez, jer se u njemu veći niz kratkih tonova izvodi pri
jednosmjernom kretanju gudala; npr. pri potezu gudala u jednom smjeru: od vrha ka žabici treba odsvirati 8
šesnaestinki. Za izvedbu treba pritisnuti gudalo. Označava se nizom točkica iznad nota koje su pod
zajedničkim lukom.
Postoje 2 vrste staccata:
1. Normalni ili «leteći» koji je sličan spiccatu samo se izvodi u jednosmjernom kretanju gudala.
2. Serioso «suhi» - bliži je ležećim potezima, kao usitnjeni martelato.

3. Bacani potezi – kao najviše tipičan može se smatrati jeté-ricochet (čita se: žeté rikošé) = bačeno-
odskok. Kod njega se gudalo, bačeno na žicu, odbija i vraća obično 3-4 puta ostvarujući živahne,
ritmički izrazite grupe tonova. Gudalo se baci iz visine i potom pritisne. Više se tonova izvodi na
isti potez gudala. Jeté-ricochet se obilježava točkicama ispod luka.


U praksi rjeđi, ali vrlo svojstven način sviranja naziva se col legno (tal. = drvetom). Obilježava ga udaranje po žici štapom gudala. Zvuk koji nastaje ima više ritmički nego li tonski karakter.
U proizvođenju zvuka gudalo uopće ne mora sudjelovati. Tada se žice pokreću (u pravilu) kažiprstom desne ruke. Ovaj se način sviranja naziva pizzicato (tal. pizicato = trgnuto, štipnuto; uobičajena je skraćena oznaka: pizz.) Kod svih gudača zvuči najbolje u 1. pozicijama (do oktave prazne žice). Što je žica deblja i dulja bolji će biti pizzicato (sonorniji). Kod pizzicata izvrsno zvuče prazne žice.
(Iznimno u proizvodnji pizzicata desnom ruci može pomagati i lijeva, osobito kod trzanja slobodnih, praznih žica i pri brzom tempu; tada se iznad tonova namijenjenih lijevoj ruci stavlja križić (+). To je i jedini slučaj u kojem lijeva ruka neposredno sudjeluje u proizvođenju zvuka. Ipak, ovaj postupak, kao element složenije izvođačke tehnike nalazi primjenu praktično samo u virtuozno-solističkim kompozicijama.)
(Kada se nakon pizzicata ponovno želi svirati gudalom mora se staviti oznaka: col arco ( tal- = gudalom) ili samo arco. Važnost ostalih zahtjeva za posebnim načinom sviranja (sul ponticello, sul tasto, col legno) ukida se oznakom: in modo ordinario (tal. = na uobičajeni način).


Poseban vid artikulacije predstavlja tremolo – preciznije tremolo staccato. U njemu se veoma brzim, kratkim potezima gudala naizmjenično u oba pravca, ostvaruje brzo uzastopno ponavljanje jednog tona. Broj ponavljanja može biti određen pa se govori o izbrojanom tremolu što je u stvari samo skraćeni način pisanja: npr. četvrtinka prekrižena ukoso dvjema crticama znači da se ton ponavlja u trima brzim šesnaestinkama. (Ovim se postupkom osobito u orkestralnom forte sviranju postiže intenzivnija i dramatski naglašenija zvučnost.)
Pravi tremolo odlikuje neodređeni broj ponavljanja tona u jedinici vremena. Obilježava se trostrukim precrtavanjem vrata note.
Čest je tzv. tremolo legato u kojem se brzo i naizmjenično ponavljaju 2 tona različite visine. Pri tome gudalo ne mijenja pravac već promjenu tona izazivaju prsti lijeve ruke. Takav je tremolo najsličniji trileru. Za razliku od drugih trilera koji uključuju skretanje od sekunde u ovom se - tremolu legatu najčešće javlja interval terce.
Koristi se u tihoj dinamici. Za razliku od tremola staccata koji ima melodijsku primjenu, tremolo legato redovito stvara harmonijsko-kolorističku primjenu.


Posebni zvučni efekti u čijem ostvarenju glavnu ulogu ima lijeva ruka jesu glissanda i flageoleti. Glissando se postiže klizanjem prsta duž žice (koja zvuči pod gudalom) – znatno češće i izvođački spretnije, naviše – čime dolazi do sasvim postepene promijene tonske visine. Zvučni rezultat ovog postupka može naći isključivo kolorističku primjenu, a u izražajnom smislu uglavnom djeluje groteskno ili jezivo i u svakom slučaju dosta neprijatno.
Vrlo brz, jedna primjetan glissando katkad se mora upotrijebiti zbog postizanja legata i veće sigurnosti pri velikim skokovima. Tad djeluje kao portamento kakav se i prilikom pjevanja primjenjuje u sličnim situacijama.
Flageolet (franc. flageolet; čita se: flažolet) je posebna vrsta zvuka koji po boji podsjeća na zvuk flaute. Naziv dolazi od male uzdužne flaute. Flageoleti se izvlače iz sastava alikvotnih tonova na način da se žica lako dodirne prstom na određenom mjestu, a istovremeno – također lakšim pritiskom nego pri normalnom sviranju – prevuče gudalom. Mjesta na žici koja daju flageoletne tonove predstavljaju tzv. čvorove njegova treperenja. Nazivnik razlomka na koji se žica dodirom podijeli – redni je broj alikvotnih tonova, koji se na dodirnom mjestu može dobiti u vidu flageoleta. Npr. ako se žica lagano dodirne na polovici dobit će se kao flageolet njen drugi alikvotni ton – oktava; na trećini (bliže pužu) – treći alikvotni ton – duodecima.
Titranje žica (prazne) predstavlja sumu različitih vibracija koje variraju u omjeru 1:2:3… Od njih, tj. alikvotnih tonova, složen je jedan osnovni ton.
Nastanak flageoleta: δ - ton koji bi se dobio čvrstim pritiskom žice uz hvataljku;
♪ - flageolet koji se laganim dodirom oslobađa, tj. alikvotni tonovi
a) prazna žica – g
b) 1:2 (polovina) – δ g1 / ♪ g1
c) 1:3 (trećina) - δ d1 / ♪ d2
d) 1:4 (četvrtina) - δ c1 / ♪ g2
e) 1:5 (petina) - δ h / ♪ h2

Ovako proizvedeni flageoleti, dobiveni na praznoj žici nazivaju se prirodni. Što je žica dulja i deblja to je veći broj prisutnih flageoleta. Međutim njihov je broj ograničen alikvotnim nizom.
Da bi se, barem u gornjem registru, svaki ton mogao dobiti kao flageolet, pribjegava se stvaranju tzv. umjetnih flageoleta. Oni nisu sonorni kao prirodni. Uključuju sve kromatske tonove; međutim u najvišim položajima nisu naročito zvučni zbog kratkoće žice. Za njihovo izvođenje koriste se 2 prsta lijeve ruke, od kojih prvi pritisne žicu čvrsto, stvarajući time umjetno sedlo, dok se s trećim ili četvrtim prstom dodirne žica najčešće u udaljenosti od Č4. Zvukovni rezultat tada je dvije oktave viši od čvrsto pritisnutog tona.
(Mogu se dodirnuti i drugi intervalski razmaci.)
U novije se vrijeme označava željeni flageolet tako da se iznad note stavi kružić.
__________________
- Sve je u redu, kolega... Samo sam došao po svog psa...
Hush is offline   Reply With Quote
Unread 11-06-2007, 01:22 AM   #6
Hush
Member
 
Hush's Avatar
 
Join Date: Mar 2006
Posts: 55
Thanks: 0
Thanked 0 Times in 0 Posts
Default KoloristiČki Efekti Gudaca

a) Gudalo se obično vuče po sredini između konjića i hvataljke. Ukoliko se gudalo vuče bliže konjiću
(«SUL PONTICELLO») boja tona postaje oštrija, kristalnija, a ako se vuče bliže hvataljci («SUL
TASTO») boja je mekša, prigušena.
b) SORDINA (PRIGUŠIVAČ) – u obliku trozubog češljića koji se stavlja na konjić. Osim reduciranja
dinamičke snage sordina utječe i na promjenu boje u zamagljeno-srebrnastu, bez sjaja i topline.
c) SCORDATURA - promjena ugađanja jedne ili više žica. Ne bi trebalo žice labaviti više od sekunde
jer žice tad ne zvuče dobro. Time se:
a) povećava opseg instrumenta;
b) neki tonaliteti zvuče sonornije i briljantnije kad su prazne žice npr. As-dur;
c) time se postiže svjetlija boja (Mahler).
__________________
- Sve je u redu, kolega... Samo sam došao po svog psa...
Hush is offline   Reply With Quote
Unread 11-06-2007, 01:23 AM   #7
Hush
Member
 
Hush's Avatar
 
Join Date: Mar 2006
Posts: 55
Thanks: 0
Thanked 0 Times in 0 Posts
Default Violina

Osnovni dio violine čini njeno tijelo (korpus; dužine 36 cm), kojem pripada uloga rezonatora. Njegovu gornju površinu predstavlja glasnjača, načinjena od smrekovine, ispupčena nagore, a donju površinu – dno od javorovine, ispupčeno nadolje. Vrat je dužine 24 cm.
Violina ima 4 žice čije je osnovno štimanje u razmacima Č5 i to: I – e2, II – a1, III – d1, IV – g.
Građene su od čelika s tima da su II i III žica obavijene još i tankom niti od aluminija, a IV od srebra ili bakra.
Uzlazne se note dobivaju spuštanjem prsta lijeve ruke na žicu, a silazne podizanjem prsta.
Postoji izrazita raznolik u sonornosti između praznih žica i hvatanog tona. Prazna je žica bogatija alikvotima pa je zato jača. Na njoj je nemoguć vibrato.
Istoimeni (kromatski) ton se izvodi istim prstom (u funkcionalnoj harmoniji). Npr.
a) ton h – 1. prstom, tonovi c i cis - 2. prstom, ton d – 3. prstom
b) ton h – 1. prstom, ton c – 2. prstom, tonovi des i d – 3. prstom

Violina je netemperirani instrument pa cis i des nisu na istom mjestu. Cis je na violini viši nego des.
Violina se do 7. pozicije svira na svim žicama. Najviši ton je d4 (c4 se ne uzima jer violina nije C instrument.)
U orkestralnom se sviranju rijetko koriste pozicije dalje od pete, a među njima najčešće neparne (I, III, V). Idući naviše, pozicije su izvođački sve teže, jer se ruka mora istezati, a i razmaci između tonova na žici sve su zbijeniji. Stoga se obično prelazi na susjednu žicu, gdje se isti tonovi mogu dobiti u nižoj poziciji. No kod solističkih dionica moguće je proizvesti i h4. To je posljednji ton e-žice nad hvataljkom (zahvaća se u XV poziciji).
Česte i nagle promjene pozicija čine gudačku dionicu nespretnom, gotovo neizvodljivom. Ipak, u nekim su slučajevima izvodljivi i pojedini, izuzetno veliki skokovi ukoliko se iz bilo koje visoke pozicije dionica spušta na ton prazne žice (ili na neki ton iz 1. pozicije). U ostalim se slučajevima veliki skokovi izbjegavaju. Tako se intervalski razmaci violinske melodije kreću pretežno u okvirima koje postavlja normalni raspon prstiju – a on između 1. i 4. prsta na istoj žici najviše zahvaća P4, a na susjednim žicama m9.


KARAKTERISTIKE ŽICA I REGISTRI


E – žica je snažna, svijetle boje. Obično se naziva «la chantarelle» (čita se: šantarel) – ona na kojoj se
pjeva.
A – žica j snažna u 1. poziciji, a u ostalima gubi na nosivosti.
D - žica je najslabija, odgovaraju joj meki, piano zvuci.
G – žica je po snazi jednaka 1. žici. Upadljivo je tamne boje.
1. i 4. žica su najnosivije i to stoga što su krajnje i mogu slobodno vibrirati.

DVOHVATI


Gudalom se može istodobno vući po dvjema žicama. To je najlakše ako su obje slobodne. Od treće su žice izvedivi svi dvohvati u sekundama, tercama, kvartama, kvintama, sekstama, septimama i oktavama, a moguća je i podvostručena prima, osobito ako je jedna žica prazna. Kod ostalih unisona, zbog pomanjkanja slobodne žice, nije garantirana čistoća zvuka, pa ih treba izbjegavati.
Uz to moguće je izvesti i trohvate i četverohvate.
Akordi najbolje zvuče i obično se postavljaju u širokom rasponu. Violina može 1. prstom lijeve ruke pritisnuti 2 susjedne žice, pa je otuda uvijek moguć interval Č5, a ostala dispozicija slijedi načelo: prst s višim rednim brojem dolazi na višu žicu.
Vrlo brze figuracije najlakše su ako slijede dispoziciju akorda; npr. a – e1 – cis2 – a2 / a2 – cis2 - e1 – a.

FLAGEOLETI

Prirodni dobro izlaze do 5. parcijala (alikvotnog tona).
Umjetni – ne idu preko 5. – 6. pozicije.

__________________
- Sve je u redu, kolega... Samo sam došao po svog psa...
Hush is offline   Reply With Quote
Unread 11-06-2007, 01:23 AM   #8
Hush
Member
 
Hush's Avatar
 
Join Date: Mar 2006
Posts: 55
Thanks: 0
Thanked 0 Times in 0 Posts
Default Viola

Po obliku i građi viola je potpuno jednaka violini. Razlika postoji jedino u dimenzijama: po dužini, viola je obično veća za 6-11 cm. Bitnija je razlika u štimanju žica, dakle i tonskom opsegu instrumenta.
Četiri žice viole također su štimane u intervalima Č5, ali za Č5 niže od žica violine, tj.
I – a1, II – d1, III – g, IV – c.


TEHNIKA I TON


U pogledu izvođačke tehnike viola se bitno ne razlikuje od violine. Jedino je, zbog većih dimenzija i najveći raspon prstiju na jednoj žici Č4,a na dvjema susjednim Č8, što nema utjecaja ni na prstomet, niti na sistem pozicija. Ipak, zbog većih tonskih razmaka na hvataljci, otežano je zalaženje u visoke pozicije. Tako je i gornja granica tonskog opsega niža nego što bi u odnosu na violinu trebalo biti. U orkestralnom sviranju dionica viole ide uglavnom do c3. (Od c –c3)
Ton viole je nešto tamnije boje, a odlikuje ga većim dijelom i onaj unutarnji napon, koji je kod violine karakterističan za g-žicu. Taj napon je posljedica «tijesnog rezonatora». Da bi rezonator odgovarao zvučnim treperenjima g žice, a pogotovo c žice trebao bi biti dug oko 54 cm, a ne sadašnjih 41-43 cm. Zbog toga njen zvuk djeluje pomalo stiješnjeno i prigušeno, naročito u dubokom registru, gdje ima i izraženiji oštrinu (koja slijedi iz jačeg učešća alikvotnih tonova). U viši pozicijama zvuk dobiva strasno-melankoličan izraz.
Na violi su također mogući dvohvati, trohvati i četverohvati. Od dvohvata izvođački najbolje «leže» sekste i septime, nešto manje terce i kvarte. Odlično zvuče akordi s jednom i dvije prazne žice.
Glazba za violu piše se u altovskom C-ključu (c1 je na 3. žici). U višim se pozicijama piše u violinskom ključu.
Pizzicati su sonorni na svim žicama, ali oni na C-žici zvuče donekle prazno i zaostaju u sjaju i jakosti za pizzicatima na violončelu u istoj visini. Razlog je volumen instrumenta i duljina žica. Pravilo je da su piizzicati sonorni na svakoj žici do njene oktave.
Ako viole moraju proslijediti svoju dionicu gudalom, to se označava s con arco. Viole se mogu dijeliti na 2 i više skupina što se označava s div. (divisione). Oznaka za ponovno ujedinjenje je unite.
Na violi su izvedivi svi prirodni i umjetni flageoleti do 9. pozicije, zbog veće duljine žice.
Često se ujedinjuju s violinama I. i II., ili izvode istu melodiju s violončelima, čime dobivamo pun, otmjen i plemenit zvuk. Ponekad podvostručavaju basovu dionicu u gornjoj oktavi.
Zvuk viole je nazalan i melankoličan, ali i prodoran.
Od 19. stoljeća viola dobiva veću ulogu. Ne tretira se više samo kao pratnja ili za popunjavanje harmonije. Npr. Johannes Brahms u 1. dijelu Njemačkog requiema koristi samo viole, bez violine. Od solističkih skladbi ističu se Harold u Italiji Hectora Berlioza i sonate Paula Hindemitha, koncerti Béle Bartóka i Paula Hindemitha, ali i Georga Friedricha Händela.
__________________
- Sve je u redu, kolega... Samo sam došao po svog psa...
Hush is offline   Reply With Quote
Unread 11-06-2007, 01:24 AM   #9
Hush
Member
 
Hush's Avatar
 
Join Date: Mar 2006
Posts: 55
Thanks: 0
Thanked 0 Times in 0 Posts
Default ViolonČelo

Violončelo je oblikom i građom potpuno jednak violini, ali gotovo dvostruko većih dimenzija (dužina: 121 cm; dužina samog korpusa: 74 cm; širina 43 cm/prema 21 cm kod violine/; visina, po obodu korpusa: čak 11, 5 cm/ prema 3, 8 cm kod violine). Uslijed toga se pri sviranju drži među nogama oslonjen posebnom šiljastom nožicom (dužine od oko 20 cm) o tlo.
Posjeduje 4 žice štimane u intervalu Č5, a za oktavu niže od žica viole:
I – a, II – d, III – G, IV – C.
Gudalo je jednake građe kao za violinu i violu, ali nešto kraće i masivnije. Ovo je neophodno zbog snažnijeg pritiska na žice, koje su znatno deblje i skoro dvostruko duže (pa to iziskuju, da bi dale odgovarajuću zvučnost).
Zbog većih dimenzija, maksimalan je raspon prstiju na jednoj žici v3. Velika se sekunda ne može zahvatiti susjednim prstima, pa to uvjetuje i drugačiji prstomet u sviranju ljestvičnih nizova: u ovisnosti od položaja male sekunde, prsti se postavljaju na žicu u sljedećim dvjema kombinacijama:
prsti: 1 2 4 ili 1 3 4
stupnjevi (1/2 = m2, a 1 = v2): 1/2 1 1 1/2
Dakle, pri izvođenju intervala v2 (velike sekunde) jedan se prst preskače.

U tehnici violončela se primjenjuje postupak nazvan DEMARŠIRANJE (palčeva pozicija, palčanik) koji se u prstometu označava praznim (bijelim) kružićem na ravnoj (okomitoj) crti.
S obzirom da palac lijeve ruke kod violončela ne mora pridržavati vrat s donje strane, može se popeti nad hvataljku i pritisnuti žice, kao i ostali prsti. To omogućava veće intervalske zahvate i oslobađa ruku za kretanje u visokim pozicijama – praktično do kraja hvataljke (ton g3 na a-žici), čime se postiže i razmjerno velik tonski opseg instrumenta: u orkestralnom sviranju od C-g2, približno, a u solističkom znatno više. Upotrebom palca za pritisak osnovnog tona izvode se također i umjetni flageoleti. Čistoći i sigurnosti intonacije u visokim pozicijama posebno doprinosi primjena palca kao umjetnog sedla (tzv. policce capo tasto (tal.) = palac na hvataljci). Njime se dvije susjedne žica pritisnu na istoj visini – dakle intervalski u čistoj kvinti, kao što leže i na sedlu hvataljke – a to za cilj ima da, približavajući žice hvataljci, olakša pritisak ostalim prstima, koji postavlja visinu tona, te ima omogućava veću preciznost u položaju. (Palac se u ulozi umjetnog sedla redovito koristi od sedme pozicije naviše, ali se njegova primjena može pokazati kao neophodna i u nižim pozicijama, ovisno od intervalskog tijeka dionice i brzine izvođenja.)
S obzirom da se ostalim prstima može zahvatiti najviše dvohvat od male septime (m7), palac služi za izvođenje dvohvata od velike septime (v7) i čiste oktave (Č8). Tad se on mora popeti na hvataljku.
Ukratko: palac (na hvataljci) se koristi pri 5 situacija:
1) omogućava veće intervalske zahvate; 2) oslobađa ruku za kretanje u visokim pozicijama;
3) pritiskom osnovnog tona omogućava izvedbu umjetnih flageoleta;
4) primjenjuje se kao umjetno sedlo – približava žice hvataljci što olakšava ostalim prstima veću preciznost
položaja i čišću intonaciju;
5) služi za izvođenje dvohvata od v7 i Č8

Od dvohvata su najspretniji sekste, kvarte i kvinte, pa se i akordi u trohvatu ili četverohvatu, po mogućnosti s učešćem praznih žica, najčešće kombiniraju iz takvih intervala.
U ostalom se izvođačka tehnika violončela ne razlikuje od violine. Isto je i s artikulacijom i efektima (sul ponticelllo, sul tasto, con legno, pizzicato, upotreba sordine itd.)
Zahvaljujući dužini žice i velikom rezonatoru na violončelu je izrazito pun i snažan pizzicato. I ovdje je najbolje ako pri tom zvuči najmanje polovina žice, dakle ako se neki ton izvodi do oktave prazne žice. Punoća pizzicato zvuka čini posebno efektnim izvođenje akorada, naročito preko sve 4 žice (a također pružaju mogućnost za dobar pizzicato – glissando*).
(* Pizzicato glissando – nastaje kad se žica prebire desnom rukom dok prst lijeve ruke klizi gore-dolje po žici; tada je zvuk violončela isti kao kod gitare.)
Registarski i tonski opseg violončela su takvi da nameću upotrebu 3 razna ključa u notaciji: basovoj (F), tenorskoj (C – s c1 na 4. crti) i violinskog (G) ključa.
Violončelo podjednako dobro djeluje i kao basov instrument i kao melodijski. Zbog svog toplog i raspjevanog tona, strasnog obilježja, kao i zbog vrlo upadljive zvučne prodornosti a-žica se koristi za kantilene.
D-žica je najblaža, a C i G su grublje i masivnije – pogodne za ulogu orkestralnog basa. Zbog karakteristika a –žice u orkestru je češći solo u violončela nego solo viole.
Najpoznatije su koncerte za čelo skladali: Luigi Boccherini (1734-1805); Antonio Vivaldi, Joseph Haydn, Robert Schumann, Antonin Dvořak, Camille Saint-Saëns (1835-1921). Često se izvode i tzv. Roccoco varijacije Petra Iljiča Čajkovskog, 6 suita za čelo solo J. S. Bacha, sonate (s klavirom) L. van Beethovena, Schuberta, F. Chopina, J. Brahmsa, C. Saint-Saënsa, E. Griega, C. Debussyja.
Njegovu melodijsku stranu (u orkestralnom partu) u punoj mjeri shvaćaju tek romantičari pa mu i u orkestru povjeravaju i vrlo istaknute dionice. Do 19. stoljeća povezan je s kontrabasima u ulozi basa.
__________________
- Sve je u redu, kolega... Samo sam došao po svog psa...
Hush is offline   Reply With Quote
Unread 11-06-2007, 01:24 AM   #10
Hush
Member
 
Hush's Avatar
 
Join Date: Mar 2006
Posts: 55
Thanks: 0
Thanked 0 Times in 0 Posts
Default Kontrabas

Zbog veličine kontrabasa (175 cm) svirač pored njega stoji i podržava ga lijevom rukom i ramenom. Kao i violončelo oslanja se na pod pomoću nožice. Ima 4 žice štimane u razmacima Č4:
I – G, II – D, III – A1, IV – E1.
S obzirom da je jedno vrijeme bio štiman u kvintama (A, D, G1, C1) za izvođenje skladbi iz tog vremena grade se kontrabasi s 5 žica, od kojih je peta, najdublje štimana – C1 (eventualno H2). No postoje i kontrabasi s posebnim mehanizmom tzv. ekstenzija (produžetka) kojim se žica, prema potrebi, može produžiti (prema polustupnjevima) sve do C1 ili se pak najniža žica preštimava za tercu niže.
(Zbog debljine i dužine žice kontrabasi su opremljeni metalnim mehanizmom, sa zupčanikom za zatezanje žica, sličnim kao kod gitare.)
Gudalo mu je iste duljine kao kod čela (znači kraće nego kod violine), ali su kraće strune i težina skoro dvostruko veća.
Postoje dva načina držanja gudala: njemačkisa strane, neposredno za žabicu, koja je šira nego obično i talijanski (ili francuski), moderniji i pogodniji za solističko sviranje. Kod njega se gudalo drži odozgo, kao i kod violončela.


TEHNIKA I TON


Otpor žica zahtjeva snažan pritisak prstiju, a zbog veličine moguć je maksimalni raspon prstiju na jednoj žici u intervalu v2. Ona se zahvaća 1. i 4. prstom, a m2 – 1. i 2. ili 2. i 4. prstom. Treći se prst rijetko koristi.
Koristi se 12 pozicija, tako da je najviši opseg instrumenta g1, a najviše izvodljivi flageolet g3.
Pokretljivost prstiju nije velika. Stoga ga klasičari redovito koriste udvojenog s violinama u paralelnim oktavama.
Pizzicato je čest i najefektniji način sviranja. Zahvaljujući dužini žica i veličini rezonatora izuzetno je bogata zvučnost. (Slabije zvuči iznad tona d, a zbog slabog zvuka rijetko se koristi od tona a i iznad njega.)
Rijetki su dvohvati. Izvode se samo ako jedan od tonova daje prazna žica (inače se svira «divizi»). Zbog potrebitog raspona prstiju koji je nemoguće doseći, gotovo se i ne koriste umjetni, već samo prirodni flageoleti.
Od 7. se pozicije koristi palac na hvataljci pa se tek tako može izvoditi i kvartni umjetni flageolet.
(Nije uobičajena primjena sordine jer boja i inače nije sjajna, a ppp može i bez nje postići.)
Masivno i kratko gudalo onemogućava izražajniju artikulaciju, čak se veći broj tonova u legatu teže izvodi.
Notira se u bas-ključu, ali za Č8 više od željenog zvuka. Stoga kažemo da je on transponirajući instrument u širem smislu. Takva notacija olakšava i pisanje i čitanje notnog teksta jer se izbjegava zapisivanje suvišnih pomoćnih crta.
Instrumenti koji daju neku drugu visinu su transponirajući u užem smislu.
Za najviši se registar može primijeniti i tenorski C-ključ, a za notaciju flageoleta, ako se upisuje njihova zvučna visina – violinski. Tada ona zvuči kako je i zapisana.
Kontrabas potječe od starog violona (ili contrabasso di viola). U baroku imaju ulogu bassa continua udvojenu s violončelom. Na isti način se koriste u klasici, osim u polifonim stavcima. U 19. stoljeću se odvaja od dionice violončela, ali zbog želje da se violončelo osamostali. U to vrijem djeluje i veliki virtuoz na kontrabasu Giovanni Bottesini (1821-1889) nazvan «Paganini kontrabasa». Za veliku solističku ulogu kontrabas i danas objektivno ima ograničene uvjete: njegov je ton – izuzimajući masivnost i dubinu – po kvaliteti daleko ispod tona ostalih gudačkih instrumenata. On nema te zaobljenosti i plemenite raspjevanosti; izvođačka je tehnika također skučena raznim nepogodnostima. Djela solističke i koncertantne literature uglavnom skladaju samo kontrabasisti - virtuozi. Često se izvode transkripcije djela originalno namijenjenih violini ili violončelu. Malo je zastupljen i u komornoj glazbi, a tad uglavnom u većim ansamblima u kojima prvenstveno ima ulogu basovskog instrumenta kakvu najčešće ima i u orkestru.
Talijanski naziv contrabasso potječe od registarskog obilježja instrumenta. Preuzeli su ga i Nijemci i Francuzi. Iznimka je engleski termin: double-bass, ali mu je smisao isti.
__________________
- Sve je u redu, kolega... Samo sam došao po svog psa...
Hush is offline   Reply With Quote
Reply


Currently Active Users Viewing This Thread: 1 (0 members and 1 guests)
 
Thread Tools
Display Modes

Posting Rules
You may not post new threads
You may not post replies
You may not post attachments
You may not edit your posts

BB code is On
Smilies are On
[IMG] code is On
HTML code is On

Forum Jump

Similar Threads
Thread Thread Starter Forum Replies Last Post
VST instrumenti MedoMrvica Audio Software 20 06-11-2008 04:38 AM
vst instrumenti liman021 Zoran Vračević - Vrač 4 09-08-2006 11:11 AM


All times are GMT +1. The time now is 08:00 AM.


Powered by vBulletin® Version 3.8.0
Copyright ©2000 - 2014, Jelsoft Enterprises Ltd.
vB.Sponsors